Naši nogometaši

Kako sam se osjećao kad sam osvojio zlato

 

Profesor iz tjelesnog nas je pozvao na malonogometni turnir koji smo igrali za školu. Svi smo pristali i obećali smo da ćemo se boriti za zlato. Turnir se održao u subotu ujutro.  Svi moji prijatelji koji su igrali bili su spremni pobijediti.  Kad smo se zagrijali, otišli smo na teren gdje smo igrali prvu utakmicu protiv škole Špansko-Oranice. Njih smo vrlo lagano pobijedili jer nisu bili dobar i složan tim kao što smo bili mi. Dok smo se odmarali, “Žuti breg1” je igrao protiv Vukomerca.  Vukomerec je odnio pobjedu i otišao u finale za nama i Žutim bregom2 jer je bio neparni broj ekipa. Žuti breg2, zbog takvog broja nije imao  protiv koga igrati pa je lagano, automatski ušao u finale, što je bilo vrlo nepravedno i nesportski. U finalu nas je bilo tri ekipe, što je bilo malo čudno. Za pobjedu smo morali pobijediti u obje utakmice. Nakon što smo odigrali utakmicu sa Žutim bregom2 neodlučenim rezultatom, saznali smo da je jedan igrač iz njihove ekipe 1999. godište. Zbog toga smo se ljutili i otišli do sudca koji je rekao da ga nije briga, jer je taj igrač dva puta pao razred i sad je šesti kao i mi. Situacija je nakon toga postala žestoka i napeta jer se igralo na gol razliku. Mi smo svoju utakmicu protiv Vukomerca pobijedili  8-1, što nam je donijelo zlato jer je Žuti breg2 protiv iste te ekipe odigrao 1-1. Svi smo slavili jer smo obećali da idemo po zlato i održali smo to obećanje. Bili smo jako sretni i ponosni jer smo zajedno, kao tim, proslavili svoju školu.  Za mene je bilo jako svečano i osjećao sam se jako ponosno kada su nas poredali u kolonu i vješali nam zlatne medalje oko vrata. Roditelji su nas podržavali i klicali nam iz gledališta, a sve je popratila Hrvatska televizija za sportski program. Čitav dan nisam skidao medalju s vrata, osim nakratko kada sam igrao utakmicu za svoj nogometni klub NK Rudeš. Dobili smo pohvalu i od trenera, a medalja se nakon utakmice ponovo vratila na moj vrat sve do navečer. Sada visi pored moga radnog stola i svaki put kada je pogledam, sretan sam i ponosan što sam dao nešto za svoju školu i svoje prijatelje.

 

Karlo Visković, 6.bfotografija