Doktore, pomozite! Moj medvjedić je bolestan

Razgovor s Matejom Lekčević, voditeljicom projekta Teddy Bear Hospital – Bolnica za medvjediće

Doktore, pomozite! Moj medvjedić je bolestan

Doktora se podjednako boje i dječaci i djevojčice. Boje se jer im je to nešto nepoznato i strano pa automatski postoji strah od nepoznatoga, a dosta često u tome veliku ulogu imaju i roditelji koji s jedne strane ne pripreme dobro djecu na ono što će iskusiti kod doktora, a s druge strane ih znaju plašiti da će dobiti pikicu kada će ići k doktoru ako ne budu dobri. Opće je mišljenje da se i strah može prevenirati već u vrtićkoj dobi i u tu je svrhu u Hrvatskoj zaživio vrijedan projekt Bolnica za medvjediće čija je mlada voditeljica Mateja odvojila malo svojega vremena u kratkoj pauzi liječenja brojnih pacijenata koje su djeca donijela na pregled.

Voditeljica ste projekta Bolnica za medvjediće. Možete li nam nešto opširnije reći
o tom projektu?
Teddy Bear Hospital ili Bolnica za medvjediće međunarodni je projekt koji je razvila International Federation of Medical Students Associations i koji se provodi u više od trideset zemalja diljem svijeta, a taj broj raste iz godine u godinu. Projekt organiziraju dvije neprofitne studentske udruge – EMSA Zagreb (European Medical Students Association) i SSHLZ Zagreb (Studentska sekcija Hrvatskog liječničkog zbora). U Hrvatskoj postoji više od deset godina i održava se nekoliko puta mjesečno u vrtićima, te povremeno u trgovačkim centrima u sklopu dječjih radionica ili sajmova Uz to, jednom godišnje, krajem svibnja ili početkom lipnja, u parku Zrinjevac organiziramo naš najveći centralni događaj koji je i medijski popraćen.

Zašto je taj projekt namijenjen djeci vrtićke dobi i kako se provodi?
Projekt je namijenjen djeci vrtićke dobi kako bi se već od najranije dobi smanjio dječji strah od doktora i bijelih kuta i poučilo djecu o važnosti zdravlja. Odvija se tako da djeca donesu svoje bolesne plišane igračke doktoru za medvjediće u umjetno stvorenu ambulantu, a prije toga s igračkama strpljivo čekaju u umjetno stvorenoj čekaonici.
Na taj način preuzimaju roditeljsku ulogu. Kroz igru i interakciju pregledaju i izliječe svojega medvjedića. Na kraju svako dijete dobije diplomu za hrabrost kao uspomenu i ohrabrenje kako bi njihov sljedeći odlazak doktoru bio manje strašan.

Koji su osnovni ciljevi projekta Teddy Bear Hospital – Bolnica za medvjediće?
Ciljevi su projekta educirati djecu o zdravlju, dobrim higijenskim navikama, zdravoj prehrani te ljudskome tijelu. Cilj je i upoznati ih s načinom funkcioniranja liječničke ordinacije, upoznati ih s liječničkim priborom kako bi ih pripremili na situaciju u kojoj će i oni sami biti bolesni i trebati pregled doktora, te na taj način umanjiti potencijalni strah koji bi se pritom mogao javiti. Važno je upoznati djecu s radom doktora i postupcima kojima se služi prilikom pregleda.

Djeca se boje doktora. Zašto?
To je istina. Doktora se podjednako boje i dječaci i djevojčice jer im je to nešto nepoznato i strano, pa automatski postoji strah od nepoznatoga, a dosta često u tome veliku ulogu imaju i roditelji koji s jedne strane ne pripreme dobro djecu na ono što će iskusiti kod doktora, a s druge strane ih znaju plašiti da će dobiti pikicu kada će ići k doktoru ako ne budu dobri. Smatram da bi taj strah bio puno manji kad bi se djeci prije odlaska doktoru objasnilo da se ne trebaju bojati i kad bi im se objasnilo što će im sve doktor raditi. Ako će nešto boljeti, treba im reći i pripremiti ih na to, ali ublažiti to malo i ohrabriti ih. Samim svojim ponašanjem i dojmom koji ostavljamo pred djecom možemo napraviti puno toga. Djeca odmah osjete kada je netko dobroćudan i iskren prema njima. Na ovaj način iz prve ruke osjete da doktori nisu strašni ljudi koji će im dati pikice i napraviti nešto nažao, nego netko tko im želi pomoći

Sa svojim ste kolegama danas u vrtiću Sunčana. Čekaonica je puna djece i njihovih igračaka. Strpljivo čekaju. Koje su igračke djeca donijela k vama na pregled? Od čega najčešće obolijevaju?
Danas sam u ovome vrtiću kako bih sa svojim kolegama, studentima medicine, održala radionicu projekta Bolnica za medvjediće. Imamo puno bolesnih igračaka koje su djeca donijela na pregled pa je na teren izašla peteročlana liječnička ekipa. Djeca uglavnom donesu najdražega plišanca. Ponekad je to i neka lutka. A te njihove igračke najčešće obolijevaju od nekih svima dobro poznatih bolesti koje su i sami iskusili. Neki su jako prehlađeni, imaju upalu grla, uha, bol u trbuhu i povraćaju. Neki su plišanci ovdje zbog raznoraznih padova pa su posljedica toga slomljene ruke, noge, potres mozga. Ima i specifičnih dolazaka, što i nas iznenađuje, a bolest je posljedica ili gledanja televizije, bolesti koje je prebolio netko njihov u obitelji ili oni sami, pa projiciraju tu bolest na medvjedića.

Kako vam objašnjavaju simptome bolesti igračaka koje su doveli na pregled?
Neki ih objašnjavaju dosta dobro, nabroje što sve medvjedića boli (uho, grlo, kašlje, kiše, ima temperaturu), dok drugi dođu već s dijagnozom da medvjedić ima gripu, pa su često potrebna pomoćna pitanja s naše strane. Prema tome što su rekli što je njihovom medvjediću, mi postavimo dodatna pitanja koja su vezana za tu bolest kako bismo došli do konačne dijagnoze. Usput postavimo i pitanja kako su se oni osjećali i liječili ako su imali bolest kao i njihov medvjedić. A kada ga pregledamo i ustvrdimo od čega boluje, krenemo s liječenjem.

Znate li odgovore na sva dječja pitanja?
Znamo odgovore na većinu pitanja, ali uvijek postoje pojedinci koji nas iznenade pitanjem, pa ne znamo što bismo im točno odgovorili. Često nas tjeraju na razmišljanje
tako da u nekoj kratkoj pauzi zajedno donesemo odluku o tome kako ćemo odgovoriti na neko pitanje kojim nas je dijete uhvatilo u nedoumici.

Vidim da su djeca jako znatiželjna. Kako se nosite s njihovom znatiželjom?
Djeca su uistinu dosta znatiželjna i rekla bih nezasitna. Pregledaš cijeloga medvjedića, izliječiš svakojake bolesti i oni dolaze opet i opet. Dosta ih zanima čemu što služi tako da smo uvijek voljni odgovarati na njihova pitanja. Prema nekom iskustvu, rekla bih da su im najzanimljiviji zavoji i flasteri te injekcije (pikice). Najviše vole kada se omota ruka ili noga medvjediću. Ponekad to završi da se cijeli medvjedić mora omotati jer su mu iznenada slomljene obje ruke i noge. Često se dogodi da kada jedan medvjedić ima nešto polomljeno, redom imaju i svi ostali medvjedići. To im se jako sviđa.

U svojoj umjetno stvorenoj ordinaciji imate brojne liječničke instrumente. Objašnjavate li djeci čemu služe?
Jako su znatiželjni pa kažemo kako se to zove, čemu služi i pokažemo na medvjediću ili ponekad na njima samima. Trudimo se koristiti jednostavan rječnik, prikladan njihovoj dobi i znanju. Za stetoskop kažemo da služi kako bismo mogli čuti kucanje njihova srca i da im poslušamo pluća. Pokažemo na medvjediću kako i gdje se što sluša i zatim, ako žele, oni sami mogu probati (neki ne žele jer se boje), a dosta često im damo da sami čuju svoje srce kako im kuca. Prvo objasnimo kakav će zvuk čuti, namjestimo tako da se čuje i stavimo im stetoskop u uši da čuju. To im bude dosta zanimljivo i zabavno.

Kada ste se vi osobno uključili u projekt Bolnica za medvjediće? Pomaže li vam u studiju medicine?
U projekt sam se uključila još na prvoj godini studija, a sada sam peta. Krenula sam na nagovor prijatelja koji mi je spomenuo taj projekt čim sam upisala medicinu jer je znao koliko volim djecu i bio je siguran da će mi se svidjeti. Projekt me oduševio tako da sam od tada ostala aktivna, a danas sam i sama voditeljica projekta. Mislim da mi je ovo iskustvo uvelike pomoglo u tome da naučim kako treba imati poseban pristup za svakoga pacijenta, od onih najmlađih do onih najstarijih, te kako ljudi uvijek najviše vole kad im se pristupi na topao i brižan način jer se tako osjećaju sigurno i puno bolje surađuju te dopuštaju da im pomogneš. Svakako ću ta saznanja primjenjivati u praksi jednoga dana, bez obzira liječila djecu ili odrasle.

Razgovarali ste s roditeljima djece. Što oni misle o projektu Bolnica za medvjediće?
Roditelji, a i tete u vrtiću jako su zadovoljni projektom. Često čujemo iskustva roditelja koji kažu da su vidjeli promjenu na svojemu djetetu nakon sudjelovanja u radionici i to nam je dokaz da ovakav pristup ima rezultata. Tako je jedan poznati glumac ove godine na Zrinjevcu bio s unukom. Unuk ima 2,5 godine i dosad nije bio bolestan pa nije bio još kod doktora. Bio je dosta zaigran i aktivan pa je izliječio sve naše medvjediće, prošao sve stolove i upoznao se sa svim priborom. Njegov je djed na kraju rekao da je ovo hvalevrijedan projekt jer misli da se njegov unuk neće bojati doktora i pregleda kada jednoga dana bude morao ići, budući da je tu upoznao sav pribor i postupke koje doktor koristi pri pregledu.

Zasigurno ima zanimljivih događaja u radu s djecom.
U svakom vrtiću, točnije u svakoj grupi ima barem jedan, ako ne i više zanimljivih i smiješnih slučajeva. Jedan je medvjedić pao na glavu te imao potres mozga, uz to je pojeo otrovne bobice i imao upalu uha. Tako da naši doktori ponekad imaju pune ruke posla. Zatim znaju iznenaditi kada kažu da je medvjedić trudan. Jednom mi je jedan dječak objašnjavao kako je limun kiseo i da nije dobro uzimati limun jer kiselina nagriza. Pokušavala sam mu objasniti da je limun ipak dobar i zašto ga treba jesti i da bi njegov prehlađeni medvjedić trebao piti čaj s limunom. Ima još dosta zanimljivih iskustava. S djecom nikada nije dosadno.

Katarina Jukić, 7.c