Čuvar dvorca

Čuvar dvorca

Odjeven u oklop, s kopljem u ruci (valjda je to koplje), visok (od vrha do dna papira A4), očiju većih od nosa i ogromnom kacigom na glavi s crteža ispred mene ponosno me gleda čuvar dvorca. Crtež sam pronašao u jednoj šarenoj kutijici pospremajući sobu prošli vikend. Datira iz vrtićkih dana. Trebali smo nacrtati svoje zanimanje. Ne sjećam se točno o kojemu je dvorcu bilo riječ, no kao petogodišnjak bio sam uvjeren kako je život bajkovit i pun dvoraca, a da je biti čuvarem dvorca često i časno zanimanje. Sad mi je to smiješno, ali tada, kao petogodišnjaku, to je bio moj životni san, moj put.

Sada imam trinaest godina. Danas o čuvaru dvorca kao životnom pozivu pišem u metaforičkome smislu. Ako dvorac predstavlja poštenje, mudrost, hrabrost, humanost, toleranciju, ja i dalje želim biti čuvar dvorca. No, ponekad mi se čini da bih često i gubio taj posao jer je tih vrijednosti sve manje i na tom mjestu trebalo bismo biti zaposleni svi kako bi se one očuvale.
Koji je moj životni put kao trinaestogodišnjak ne bih znao odgovoriti, iako sam zreliji i osam godina pametniji. Shvatio sam da je život satkan od odluka koje donosim i onih koje sam donio. Sve što odlučujem ili radim, radim najbolje što znam. Ipak, skretanja su svakodnevna i česta. U vraćanju na pravi put često mi pomažu moji najbliži. No, odluke ostaju na meni. Hoće li biti uvijek dobre? Čini mi se da koračam poput slijepca i pomalo me strah.
Da mi je samo na tren vratiti onoga bezbrižnog petogodišnjaka! On bi bio pametniji.

Znam da je život putovanje, a ja sam putnik bez karte. Možda dođe kontrola i ja neću imati kartu. Platit ću kaznu i moja će karta na kraju putovanja biti skuplja. No, ako je to cijena mojega putovanja i mojih odluka, spreman sam i na skuplju kartu jer na svojem putovanju želim ostati čuvar dvorca kada god mi se za to pruži prilika.

Antonio Kutnjak, 7. c